jazzlike

https://blog.dnevnik.hr/jazzlike

srijeda, 03.05.2006.

ZABRANJENI GRAD

Nenad Burcar





NAGLASCI DRUGA TITA



Čovjek u besprijekornom plavom odijelu se nagnuo prema naprijed i dotaknuo rame vozača.

“Stani na ćošku ispred “Đure Bermanca”. Imam za obaviti nešto privatno. Dođi po mene za jedan sat”, rekao je i uhvatio ručicu za otvaranje vrata.

Vozač je promotrio lice iza sebe i kad je vidio da se sredovječni čovjek na stražnjem sjedištu već pomaknuo prema izlazu lagano je stavio nogu na kočnicu. Bila je to naredba.

Vozač je pokrenuo auto i pogledao u retrovizor. Njegov neobični putnik je iz džepa izvadio tabakeru sa svojim stranim cigaretama i prišao uličnom izlogu s odijelima. Drug Tito je vrlo cijenio dobar krojački rad.

Uvjerivši se da je automobil koji ga je dovezao nestao u pokrajnjoj ulici, drug Tito je polako krenuo prema staroj ulici popločenoj kaldrmom odakle je kretala uspinjača za Gornji grad.

Drug Tito je položio ruku na tešku kvaku od ljevanog željeza i otvorio vrata gostionice. Jednim pogledom obuhvatio je stajaći dio u kojem je konobar na pladnju donosio piće dugokosim bradatim muškarcima koji su čitali novine. Zatvorio je vrata za sobom i duboko udahnuo. Ugodna toplina gostionice ispunjena mirisima kuhanog jela ispunila je njegova pluća.

Osjećajući poglede nekolicine gostiju na sebi spustio se stepenicama u donji dio i uputio prema jedinom slobodnom stolu. Konobar za šankom podigao je blok za narudžbe i krenuo prema njemu.

“Dobar dan. Komovicu, molim” naručio je odmjerivši ljubazno lice konobara.

“Ispričavam se, ali komovice više nema u našoj ponudi” sporo i razgovjetno, kao da odgovara na dijalekt kojim se drug Tito oglasio, odvratio je konobar u stiliziranoj narodnoj nošnji i nemoćno raširio ruke. “Na žalost svi naši stari gosti s pravom nam to prigovaraju. Možda nešto drugo?” Stanovita lijenost u njegovu glasu odavala je da je konobar Slavonac.

“Onda gemišt…” zastao je drug Tito primijetivši ispitivačke poglede trojice bradatih mladića koji su punili svoje čaše iz novopristigle boce rizlinga. Jedan od njih pogled je upravio prema njegovim skupocjenim cipelama.“Od rizlinga”.

Mladići su odvratili poglede i nazdravili. Konobar se hitro okrenuo i krenuo prema šanku iznad kojeg se, ukrašena trobojnicama, kočila stara fotografija dobra koje je oduvijek snabdijevalo ovu gostionicu svojim vinom.

Čekajući da mu konobar donese vino drug Tito je pogledom preletio dvoranom. “Ah, koliko dugo nisam ovdje bio. A ovdje sam prije rata bio nebrojeno puta. Tko zna, je li se održala dobra navika ove mirne gostionice da svojim stalnim gostima uz piće i jelo ponudi i novine?” upitao se drug Tito i primijetio da je na svakom stolu primjerak novina.

“Evo vašeg gemišta”, oglasio se konobar i pričekao da njegov gost podigne čašu.

“Dobar gospodar uvijek ima dobro vino”, rekao je drug Tito i omirisao vino. Otpio je gutljaj i primijetio da je jedan od gostiju koji je odsutno s pladnja otkidao komadiće sira raširio svoje novine. Krupnim crvenim slovima na vrhu prednje stranice pisalo je “Zycze Warszawi”. “Vino je jednako dobro kao i nekad”, dovršio je drug Tito uz smiješak i vratio čašu na stol. Zadovoljan, konobar se pokrenuo i hitro dometnuo: “Nešto za pojesti, možda?” “Pa, nisam baš gladan…”, započeo je drug Tito i pokazao prema stolu za kojim je gost upravo listao poljske novine, “…ja bih nešto malo. Dajte mi isto što ste poslužili za onaj stol. “A da uz sir stavimo i malo kulena?” zavodljivo je dodao konobar i kad je drug Tito potvrdno kimnuo glavom dovršio: “A uz sve to kisele paprike i krastavce i, naravno, domaći kruh”. Konobar se okrenuo na peti i krenuo prema kuhinji, a drug Tito je izvadio tabakeru i zapalio cigaretu.

“Izgleda da je ovdje još uvijek ostalo nešto od onog starog duha”, pomislio je drug Tito i prisjetio se koliko je često ovdje dolazio tridesetih godina. Glavni konobar tada, Miro, u njemu je odmah prepoznao vrsnog gosta kojeg rese stalne i otmjene navike i uvijek se, a za to je redovito bio nagrađivan bogatom napojnicom, znao pobrinuti da i njegov elegantni gost, kojeg su ostali posjetioci pamtili ne po imenu koje je, uostalom, bilo izmišljeno, već po tome što je uvijek dolazio četvrtkom odjeven u besprijekorno bijelo odijelo, a i njegovo društvo, imaju mira u svojim razgovorima uz jelo i piće. Drug Tito je ispružio ruku i otpio gutljaj gemišta. “Ah, koliko tih drugova više nema”, uzdahnuo je i zagledao se u orošenu čašu.

“Postoji baš točna temperatura…” razmišljao je promatrajući kako se, zastajkujući, sićušna kapljica, kao da je vođena na svom neumitnom i predvidljivom putu nadolje, kreće prosvijetljena žućkastim svjetlom gostionice, “koja gemišt, naravno uz dobro odabrano vino, čini savršenim napitkom”. Drug Tito je odbio dim i na njegovu licu se pojavio zadovoljan osmjeh.

Njegov šef osiguranja koji je za njega radio već tri godine u više ga je navrata molio da mu otkrije gdje je bio u onih pet-šest navrata kada je na par sati potpuno nestao, sam, bez nadzora službe osiguranja. “Na gemištu, dragi moj. Na gemištu…”, bio je Titov odgovor.

Konobar se vratio. Drug Tito je ugasio cigaretu i zadovoljno promatrao kako vješto ispred njega raspoređuje tanjuriće s jelom. U tom trenutku vrata gostionice su se s treskom otvorila.

“Buongiorno!”, odjeknulo je s vrata i, praćen dvojicom momaka u kožnim jaknama, onizak muškarac u elegantnom prugastom odijelu mašući rukama vedro je pozdravio cijelu gostionicu i hitro se uputio prema šanku. Svi prisutni u gostionici kao pokrenuti nekom nevidljivom oprugom počeli su uzbuđeno govoriti.

“Ah, stigli su. Konačno!” prenuo se konobar i munjevito odvojio od Titova stola. Za par časaka već je stajao iza šanka iščekajući narudžbu nasmijanog stranca.. Žamor u gostionici je utihnuo.

Muškarac u odijelu pretjeranom je gestom popravio kravatu, okrenuo se prema dvorani, zabacio glavu i grleno, čudnim naglaskom oblikujući riječi, obznanio: “Piće za sve!”

Drug Tito je kušao kulen. Postojala je neka čarolija u hrani koja se konzumira na javnim mjestima. Tajna je bila u tome da, ako je jelo, a na takvim mjestima svi ga mogu i naručiti i dobiti, dovoljno dobro, tada ono, a u dobroj gostionici vrstan konobar će ti uvijek preporučiti ono što je dobro, neki put prija više i od onog najboljeg. Drug Tito je visoko cijenio dobru gostionicu, a još i više dobrog konobara.

Prstima je uzeo komadić sira i promotrio konobara koji je za stolove donosio piće kojim je častio stranac. Ovaj je, pak, podigao čašu i nazdravio cijeloj dvorani: “Živjeli! Živjeli!”

Dvojica mladića u kožnim jaknama upitali su nešto konobara, a on je rukom pokazao prema Titovu stolu. S čašama u rukama uputili su se prema njemu.

“Ima li mjesta za vašim stolom?” upitao je niži mladić i rukom pokazao prema drugim, zauzetim stolovima. Drug Tito je odgrizao vrh krastavca i podigao pogled. Iza dvojice mladića, vješto noseći čašu, do stola je stizao konobar. Provukao se između mladića i položio gemišt na stol.

“Ovo je za vas. Ekipa časti!”, veselo se oglasio konobar iščekujući Titov odgovor. “Hvala”, vedro se nasmijao drug Tito i rukom pokazao dvojcu koji je iščekivao njegov odgovor da mu se pridruže. “Ovdje bar ima mjesta”, dometnuo je nasmijavši se i dok su mladići sjedali kimnuo glavom konobaru, a tada upitao višeg mladića: “Kakva ekipa? O čemu se radi?”

“Ah, vi ne znate? Filmska ekipa. Snima se film”.

“Kakav film?” upitao je drug Tito i podigao čašu. Mladići su se trgnuli, udobnije smjestili za stolom i posegnuli za čašama.. Visoki mladić je otpio iz svoje čaše i pokazao prema ostalim stolovima. “Snima se koprodukcija. S talijanima. Priča je radnička. Glavni lik je vozač kamiona koji na svom putu zastane u Varšavi i navečer ode u gostionicu u kojoj se skupljaju poljski intelektualci”.

Odlažući čašu drug Tito je iz sjećanja prizvao trenutak u kojem ga je, nakon duga oklijevanja, njegov šef osiguranja upitao je li ikad bio u Poljskoj. “Taj detalj ne postoji ni u mojim biografijama. Neka tako i ostane”, odgovorio mu je.

“Shvaćam”, oglasio se drug Tito. “Radničke teme su vrlo zahvalne. To su izgleda i stranci konačno shvatili”, dometnuo je i pogledom preletio preko stolova koje je obilazio elegantni stranac i pokazivao gostima kako da drže novine. “Dakle, vi ste statisti”, zaključio je i zagledao se u oči drugog mladića. Plavooki mladić je otpio gutljaj, obrisao usta, a onda se nasmijao.

“Ne, gosti su statisti, a ja sam polonista. Rođen sam u Poljskoj, a ovdje studiram slavistiku”, melodiozno je nastavljao mladić. “Za ekipu radim kao prevodilac. Tako krpam svoj džeparac”, nastavljao je mladić. Drug Tito se nasmiješio osluškujući šuškavu melodiju njegova glasa i rukom pokazao jelo na stolu. “Da. Treba se znati snaći. Samo se vi momci poslužite. Znam ja što je glad”, rekao je, pripalio novu cigaretu i nazdravio mladićima.

Drugi mladić zagledao se u njegovu tabakeru ukrašenu zlatnim slovima i zaustio da nešto kaže, a onda, predomislivši se, pružio ruku prema tanjuru s kulenom. “U pravu ste. Tamo odakle ja dolazim kažu: treba nešto i pojesti!” rekao je brzo i hitro ispraznio cijeli tanjur s kulenom.

“Po naglasku zaključujem da si iz Imotskog”, nasmijao se drug Tito i rukom pokazao konobaru da donese još jela. Drug Tito je znao cijeniti zdravi apetit.

“Samo vi jedite dečki, naručiti ću ja još”, rekao je i upitao plavookog mladića koji je posegnuo za salvetom. “A što ti radiš na filmu?”

Mladić ga je pogledao, vratio salvetu natrag i nadlanicom obrisao usta. “Glumim”. Mladić je zastao i zapiljio se u skupocjeni sat koji je izvirivao ispod ruba rukava besprijekorno bijele Titove košulje.

Drug Tito je pogledao prema stolovima, i ugledao malenog stranca u prugastom odijelu koji je upravo pokazivao statistima kako da drže novine. Dovršivši posao uputio se prema šanku. Raskopčao je svoj sako, a onda spretno skočio na šank i počeo skidati staru uokvirenu fotografiju sa zida. Sa slikom u ruci doskočio je na pod i, zadovoljan, odložio staru sliku ukrašenu trobojnicama na šank. Pobjedničkog izraza lica preletio je pogledom preko dvorane, a onda zastao ugledavši stol za kojim je sjedio drug Tito.

Drug Tito je podigao čašu i nazdravio malenom strancu za šankom. Ovaj se nasmijao, a onda krenuo prema njegovu stolu.

“Dobar dan”, pozdravio je, a njegov je naglasak nedvosmisleno otkrivao da hrvatski nije njegov materinji jezik. “Hvala na piću”, dočekao ga je drug Tito i rukom pokazao na mjesto za stolom. “Želite li nam se pridružiti?”

“Ah, ne, hvala”, odgovorio je stranac i pokazao na dvojicu mladića za stolom. “Samo sam se želio dogovoriti sa svojim momcima”.

Drug Tito je kimnuo glavom i stranac se obratio mladićima: “Dakle dečki ovako. Ti ćeš statistima prevoditi moje upute, a ti ćeš kad dođe glavni glumac glumiti konobara. Je li jasno?”

Mladići su kinuli glavom. “A gdje ću se ja presvući?” upitao je mladi glumac. “Ne brini, ima dovoljno vremena. Garderoba će stići za pola sata”. Maleni stranac popravio je odijelo, a onda, pogladivši kravatu, dugim pogledom odmjerio druga Tita. Njegov pogled polagano je putovao od tabakere na stolu do njegove skupocjene svilene kravate, skroz do besprijekorno bijelog ovratnika njegove košulje. Prozborio je glasom koji je odavao znatiželju: “A vi? Vi se također bavite filmom?”

Drug Tito se nasmijao i pogledao na sat. “O, ne. Ja se bavim sasvim drugim poslom”.

Usta raširenih u ljubazan osmijeh, stranac se malko nagnuo prema naprijed.“Ah, tako. Oprostite na mojoj znatiželji. Smijem li znati kakvim?” I stranac i dvojica mladića iščekivali su Titov odgovor.

U tom trenutku vrata su se ponovo bučno otvorila i u gostionicu je ušao čovjek sa uokvirenom slikom dvorca smještenog između drveća prekrivenog snijegom, a slijedila su ga, noseći reflektore, tri radnika u plavim kombinezonima. “Ja se ispričavam”, pokrenuo se maleni stranac i, hitro se udaljivši od stola, uz glasne povike i mašući rukama počeo radnicim pokazivati gdje da odlože stvari.

Izmičući se novopridošlim posjetiocima, držeći pladanj s jelom visoko u zraku konobar se probijao do Titova stola. Drug Tito je izvadio novčanik i pogled preselio na dvojicu mladića koji su dovršavali svoje piće. Pogledao je konobara koji se spremao udaljiti od njihova stola i zadržao ga kretnjom ruke. “Naplatite mi i bocu vina za momke, molim”. Konobar se elegantno okrenuo na peti i iz džepa izvadio blok s računima. Drug Tito ga je pozorno promatrao.

Dok je konobar ispisivao račun, napet, govoreći kao navijen, mladić je, ispruživši glavu preko stola pokušavao uhvatiti Titov pogled: “Nešto ste me pitali pa bih vam rado pojasnio u čemu je suština mog bavljenja glumom…”. Lagano pomaknuvši glavu Tito je konačno upravio svoj pogled prema mladiću.

Mladić je zastao, uzdahno, a onda se zavalio se u stolici i polako nastavio: “Za sada skupljam iskustva. Zato i radim na ovoj koprodukciji da vidim kako rade strane ekipe. Ali, ne želim ostati glumcem. Jer znam, nikada neću biti veliki glumac. Ja sam na filmu zbog priče. Želim postati redatelj. Želim ispričati…”, zastao je mladić značajno i podigao ruku.


Drug Tito je dotakao njegovu ruku i mladić je zastao. Istovremeno, kao da se na mah sve umirilo i zastalo, u gostionici je zavladao muk.

Ispružene ruke, osjećajući toplinu mladićeva zapešća, drug Tito je zatvorio oči, zamislio se i donio odluku. Još danas popodne će smijeniti cijelo lokalno rukovodstvo, a sutra će narediti povlačenje tenkova s mađarske granice. Polako je otvorio oči i uzdahnuo.

Ugodan žamor obogaćen zveckanjem čaša i brojnim malim kretnjama gostiju u časku je ponovo ispunio cijeli prostor gostionice. Drug Tito je odmaknuo ruku i položio ju na tabakeru i spustio pogled na stol.

Pogledao je iznos na računu koji je konobar stavio ispred njega i iz novčanika izvadio krupnu novčanicu. “U redu je”, rekao je drug Tito i nasmiješio se konobaru. “Ne znam u čemu sam više uživao. U vašem naglasku ili u načinu kako radite svoj posao”. Konobar je prihvatio novčanicu i, zadovoljan, lagano se naklonio.

Drug Tito je zakopčao dugme na sakou, stavio tabakeru u džep i ustao od stola. Zagledao se u glumčeve oči i kratko, jedva primjetno, kimnuo glavom.

“Hvala na vašem društvu, momci. I puno…”, zastao je i oštrim pogledom odmjerio plavookog mladića koji je nijemo, pun iščekivanja, čekao da drug Tito dovrši, “… sreće”.

Ispraćen pogledima dvojice mladića krenuo je prema izlazu. Na vratima je propustio snimatelja koji je, psujući na kalabreškom narječju, u gostionicu unosio svoju kameru. Osjećajući neravnine kaldrme pod svojim stopalima polako je krenuo niz ulicu. Znao je da ga vozač čeka na dogovorenom mjestu.

Lagana koraka zamakao je za ugao i pred očima mu se ukazalo rumeno lice njegova šefa osiguranja




*



Šef osiguranja je duboko udahnuo, otresao snijeg s krznom presvučenog ovratnika svog kaputa i krenuo prema kavezu skrivenom iza reda platana uz cestu. S godinama i on je uz svog poslodavca stekao naviku ranog buđenja. Hladni reski zrak zaparao je njegova pluća i on se sjetio dana kada je prvi puta stigao na ovo mjesto. Drug Tito ga je dočekao u kuhinji, ponudio ga mandarinama i predložio mu da radi za njega. Od tada je prošlo točno dvadeset godin.

Prije nego li je zakoračio na zasnježenu stazu između platana okrenuo se i pogledao u nisko zimsko nebo. Prvi crveni pramenovi svjetla usjekli su se u ravničarski krajobraz izvirući iz vršaka ogoljelog drveća iza kućice uz jezero.

Odjeven u ugodni haljetak drug Tito je podigao dalekozor i upravio ga u vis. Pogledao je na sat pokraj raskošnog kamina u kojem su gorjele krupne klade. Bilo je točno pet minuta do sedam. Drug Tito je otvorio prozor i hladni zrak je pomaknuo njegovu crvenkastu kosu. Načulio je uši, a onda se zadovoljan osmijeh pojavio na njegovu licu. Iz daljine se začulo gakanje.

Oglasivši se u tišini lovišta, guska je najavila prelet koji se, kao podešen da se dogodi na samom kraju svitanja, već dva tjedna svakog jutra odvijao na isti način i u isto vrijeme. Na visini ne većoj od tridesetak metara vođa grupe oblikovane u slovo V izletio bi iz mraka šume i poveo svoje drugove prema kućici druga Tita. Ostavljajući iza sebe šuštavi zvuk zamaha krila taj hitri pomični mehanizam bi prošao na desetak metara od kućice, nastavio iznad jezera i uskoro, žurno odmičući preko uzorane njive s druge strane jezera nestao u daljini na svom putu na jug.

Crveno svjetlo jutarnjeg zimskog sunca počelo se probijati iz crnila šume. Tito je upravio dalekozor prema tamnoj šumi. Kad je opazio prvi pokret izoštrio je sliku.

Dugačka vrata, njišući glavom, mirno osmatrajući prizor ispod sebe, gusan na čelu predvodio je svoju grupu. Drug Tito je, sada sasvim razgovjetno, mogao čuti glasanje drugih ptica u formaciji.

Šef osiguranja oslušnuo je gakanje gusaka s jezera, zagazio u snijeg i prišao kavezu na sredini kojeg je stajao ogroman vučjak. Netaknuta, posuda sa hranom u kutu bila je do vrha puna.

Osmotrio je svježe tragove oko kaveza, a onda pogled premjestio na životinju u kavezu. Sjetio se dana kada je, nasmijan, drug Tito ovdje donio razigrano štene koje se veselo igralo i odmah mu izgrizlo hlače. Sada je taj ogromni vučjak ravnomjerno ispuštajući oblake pare iz svojih otvorenih usta nepomičan stajao u tišini hladnog jutra nijemo zagledan u daljinu. Izračunao je koliko je vremena proteklo otada.

Iako star sedamnaest godina veličanstveni je pas tamne dlake još uvijek odavao svoju ogromnu snagu. Šef osiguranja pogledao je prema njegovu trbuhu i zagledao se u crijeva koja su životinji visila iz raspukline na trbuhu. Uzdahnuo je i zagledao se prema kućici uz jezero. Jutarnje svjetlo poprimilo je svijetlije tonove obasjavajući nepokretnu sliku oivičenu visokim drvećem. Iznad njega nešto se pokrenulo i on je pogledao u vis.

Kao da su sa svog visokog mjesta u vrhovima topola čekale da utihne glasanje gusaka raslinjujući se u velik lebdeći oblak stotine vrana odvojile su se od vrhova topola i zacrnjevši u svom lijenom letu crveno nebo iznad lovišta grakćući napravile krug iznad kućice druga Tita.

Ispračajući pogledom njihov let šef osiguranja opazio je bljesak stakla na balkonu. Istog trenutka, putujući iznad zaleđene površine jezera do mjesta na kojem se nalazio, , prolamajući se cijelim krajem, do njega je dopro tarzanoliki urlik. Ogromni pas se pokrenuo, bacio na žice kaveza i počeo cviljeti. Šef osiguranja se okrenuo i, još jednom odmjerivši tragove koji su se od kaveza odvajali u smjeru jezera, krenuo prema kućici.

Drug Tito je zatvorio prozor, odložio dalekozor i sjeo u naslonjač do kamina. Posegnuo je u džep i izvadio tabakeru. Gusan predvodnik bio je najljepši od svih do sada. Unatoč slabom svjetlu razaznao je svaki detalj na plavozelenom vratu predvodnika. Drug Tito je bio vrstan lovac.

Razmekšao je cigaretu između prstiju i zavrtio glavom. Dobro je znao da su ptice poletjele s Bajkalskog jezera i da se neće zaustavljati sve do toplih obala Nila. Zbog njih je svojevremeno ostao dva tjedna na tom dalekom jezeru, a u Egiptu je našao vremena da s vode razgleda njihova staništa. Ipak, makar je sada uistinu uspio dobro promotriti gusana nije uočio one tipične žućkaste točkice ispod vrata. Na vratima se začulo kucanje i drug Tito je uzeo cigaretu i uredno je vratio natrag u tabakeru.

Rumena lica u sobu je ušao šef osiguranja. Zagledao se u tabakeru u Titovoj ruci, a onda se namrštio i prišao prozoru. Napolju, osvijetljene blijedim zimskim suncem vrane su dovršile svoj krug oko jezera i vraćale se na svoja mjesta na topolama. Šef osiguranja otkopčao je svoj kaput.

“Čuo sam ga”, oglasio se otkrivajući svoj meki vojvođanski naglasak. “Nikada se do sada nije oglašavao i u jutro. Što da radim?”, rekao je i okrenuo se. Graktanje vrana je utihnulo.

Drug Tito ga je promatrao nekoliko časaka, a onda odgovorio: “Ništa. Nemoj ništa poduzimati. A ja ću dečkima sutra poslati poklon. Nego, kada sutra dolazi helikopter?” “U jutro”, odgovorio je šef osiguranja i skrenuo pogled prema Titovom neraspremljenom krevetu. Na ormariću pokraj kreveta nalazio se mali elektronski uređaj sa slušalicama.

“Neka dođu kad žele, ali ne prije sedam sati. Doktori se dižu rano kao i mi, ali želio bih prije njihova dolaska provjeriti jednu stvar. Inače, kako stoje stvari s našim gostima?”

“Sve je u redu. Otišli su jučer navečer”.

“Ne moraš mi ni reći tko je otišao zadnji. Znam tko je najviše žalio što sam odgodio lov”, rekao je Tito i s naporom ustao. “Taj veleposlančić najviše voli od mene otići s par besplatnih patkica. A o jelenu da ne govorimo”, nasmijao se Tito i prišao prozoru. Obojica su šutke upravili svoje poglede preko jezera gdje se u snijegu zelenilo vojno vozilo za vezu.

“Reci mi, koliko dugo radiš za mene?”, pitanjem je Tito prekinuo šutnju.

“Ja sam kod vas točno dvadeset godina. I kad ste to spomenuli mislim da si nakon toliko vremena ovaj puta mogu uzeti za pravo da vam nešto kažem”, izustio je brzo šef osiguranja i onda zastao. Pogleda upravljena u daljinu Tito je čekao da nastavi. Njegov sugovornik uzeo je zraka, a onda počeo polako:

“Zapravo sam jako zabrinut. Vi ne spavate već deset dana. I to sve zbog jednog idiota za kojeg mi ne dopuštate da…”

“Nemoj tako. Ti si stvari uzimaš previše srcu. Jesi li oko mene postavio sedam prstenova zaštite tako da ni ptica ne može proletjeti, a da ju ti ne vidiš? Jesi li obišao sve jedinice i od šesto ljudi tamo vani u snijegu pronašao onog koji urliče? Jesi. I što si onda predbacuješ?”

Novo rumenilo pojavilo se na licu šefa osiguranja. “Druže Tito Rusi su na našim granicama. Mi imamo milijun i pol ljudi pod oružjem, a vi, sad kad vam nije dobro ne date da utišam tog majmuna. Ili, da ga barem maknem”.

“Smiri se i sjedni, molim te da ti nešto ispričam”, rukom je pokazao Tito prema naslonjačima uz vatru i iz džepa izvadio tabakeru. Šef osiguranja smjestio se u naslonjaču i promatrao kako Tito s teškoćom sjeda. Pogledali su se i Tito se nasmiješio. Nakon dugog oklijevanja šef osiguranja prevrnuo je očima, nevoljko posegnuo za pepeljarom i stavio ju pred druga Tita. Drug Tito je izvadio cigaretu stavio ju u muštiklu i ispružio bolesnu nogu. Polako je pripalio cigaretu, odbio dim i progovorio blagim glasom.

“Čestitam. Za ovog lova koji sam na tvoj nagovor na kraju i otkazao, prvi puta ti je uspjelo da ne izmaknem tvom pozoru”, rekao je Tito i otresao pepeo. “Mogli bi tome nazdraviti dobrim gemištom!”

Spreman da se pobuni šef osiguranja je raširio ruke, a Tito ga je, nasmijavši se, zaustavio pomirljivom kretnjom. “No, dobro nećemo. Zbog onih doktora. Imam bolju ideju. Nego, daj molim te skini kaput i sjedni da popričamo”.

Dok je odlagao kaput Tito je, dovoljno glasno da ga njegov šef osiguranja čuje, nezadovoljno promrmljao: “A i ova cigareta mi je prva u ova dva tjedna. Ali, pustimo to. Radije pogledaj onaj uređaj na mom noćnom ormariću. Znaš li što je to?”

Šef osiguranja nijemo se okrenuo prema predmetu odloženom kraj Titova kreveta.

“Ja mislim da ne znaš. To ti je uređaj za prisluškivanje tvog vozila za vezu koje prisluškuje sve na dva kilometra oko nas. Mali poklon od američkog predsjednika”.

Šef osiguranja se vratio do svoje sjedalice i, ukrućen,. čekajući da Tito nastavi konačno oborio pogled.

“Dakle, ovako. Pitanje je: što se stvarno događa oko nas? Vani u snijegu već je mjesec dana šesto ljudi. A u jednom od tih pokretnih protuavionskih topova je posada koja bi trebala srušiti svaki leteći objekt koji se približi na dva kilometra i među kojom si ti pronašao onog koji urliče po noći. Pa ti si htio sve te pukovnike i generale vani smijeniti, ispitati, tko zna što sve ne. Neke i jesi, ali to sad nije važno. A daj razmisli malo, tko ti je rekao gdje da pronađeš onog Tarzana zbog kojeg ja ne mogu spavati. A ni ovi napolju. Ja sam ti rekao gdje da ga nađeš!

Drug Tito je ugasio cigaretu i pokazao prema uređaju. “Daj mi to dodaj, molim te”, rekao je i nestrpljivo ispružio ruku. Šef osiguranja otišao je do ormarića i bojažljivo uzevši uređaj s obje ruke odnio ga drugu Titu. Tito je pritisnuo tipku na uređaju i iz njega se začulo šuštanje, a zatim razgovjetan muški glas: “Firenca”.

Šef osiguranja namršteno je slušao šuštanje. Drug Tito se udobnije namjestio u naslonjaču. Uskoro se iz uređaja začuo drugi glas koji je zavjereničkim glasom izgovorio: “Noga”.

Tito je položio ruku na uređaj i čekao. Nakon dugog čekanja oglasio se treći glas: “David!” Drug Tito je ugasio uređaj i pogledao svog šefa osiguranja. “Tko bi rekao. Igra asocijacija. Rješenje je: Michelangelov David”. Pokazao je rukom napolje i nasmijao se. “Da prekrate vrijeme dečki se igraju asocijacija. A ti si isprva sigurno pomislio da su to kodni nazivi zavjereničkog plana”.

Drug Tito je ustao i teška koraka prišao prozoru. Uzeo je dalekozor i podigao ga.

“Daj, molim te, pogledaj ono vozilo za vezu”. Šef osiguranja je žustro ustao, prihvatio dalekozor i izoštrio sliku. “A sad daj osmotri onu šljivu desetak metara desno od vozila. Primjećuješ li što?”

“Ne. Ne vidim ništa sumnjivo”, napeta glasa odgovorio je šef osiguranja i Tito mu je prišao i položio ruku na rame. “Strpi se još malo. Svaki čas će iz vozila izaći netko, otići do šljive, gurnuti ruku u snijeg i odatle izvući nešto”.

I zaista, iz zelenog vozila uskoro je izašao vojnik u vatiranom odijelu, prišao stablu šljive i iz snijega izvukao bocu rakije. Osvrnuo se nekoliko puta, a onda se s bocom u ruci vratio natrag u vozilo. “Nabrđanka”, oglasio se drug Tito. “Duhovit naziv za rakiju u ravničarskom kraju. Veoma je ukusna. Meni jedna od dražih”.

Šef osiguranja odložio je dalekozor i upitno pogledao Tita. “Ne razumijem. O čemu se u stvari radi?”

“Radi se o tragovima”, zastao je drug Tito pospremajući dalekozor u navlaku, a onda odlučio: “Rakija je dolje u kuhinji u ormariću pokraj kutija s mandarinama. Donesi bocu i dvije čaše pa ću ti reći o čemu se radi”.

Kad se šef osiguranja vratio Tito je natočio dvije čašice. “Za dvadeset godina naše suradnje”, nazdravio je svom sugovorniku, otpio gutljaj i nastavio: “Dakle ovako. Vojnik koji već dva tjedna urla, što se u ovom ledenom bespuću po noći savršeno čuje, četvrti je član posade topa i već mjesec dana nije progovorio ni riječ. Jedini način na koji se glasa je urlanje. Usput on je i četvrti igrač u igri asocijacija i svojim drugovima zato što zaista uopće ne govori, zadatke ispisuje na komadiće papira. Ostala trojica su student slavistike, mladi filmski režiser i jedan savršeno inteligentan taksist iz Dubrovnik. S onim lijepim tipičnim naglaskom”.

Šef osiguranja otpio je gutljaj rakije i čekao da Tito nastavi.

“Kad sam ti dao imena trojice vojnika i naredio da diskretno izvidiš tko je četvrti na tom topu vjerojatno nisi pomislio da ja noću slušam te njihove igre. Pretpostavljam da bi se iznenadio kad bih ti rekao da osim mene njih slušaju i momci iz prislušne službe. Riječ po riječ, nakon tjedan dana i ostale jedinice su se zainteresirale za njihovu igru pa i oni krišom po noći slušaju igru asocijacija”.

“A frekvencije za sprečavanje mogućeg noćnog napada?” upitao je šef osiguranja glasom koji je odavao nevjericu.

“Isključene. Slušaju igru asocijacija koju je organizirao naš tajanstveni bukač. A u snijegu oko šljive je dvadeset litara rakije i sto litara vina”.

Ispraćen Titovim pogledom šef osiguranja je podigao svoju čašicu i otpio do dna.

Drug Tito je odložio svoju čašicu na stol i nastavio pomirljivo: “Nova godina je pred vratima. Ovi dečki vani su ovdje u snijegu, daleko od svojih obitelji i sasvim je normalno da si nešto popiju. Na ovim hladnoćama neće im od toga biti ništa”.

“Nego, da se mi vratimo na bitno. Rekao sam ti da je stvar u tragovima. Kako ti zaista sjajno obavljaš svoj posao i nikad ti ništa ne promakne pretpostavljam da si oko kaveza uočio tragove u snijegu”.

Šef osiguranja nijemo je kimnuo glavom čekajući da Tito nastavi. Drug Tito je posegnuo za bocom i iznova natočio dvije čašice. Bolna izraza lica premjestio je nogu u nov položaj.

“Ja ne mogu do svog psa. A znaš li tko je jutros nešto prije zore bio kod kaveza? Naš igrač! Noćni bekavac! Neznani vojnik koji se u različito doba noći oglašava neljudskim urlicima. I sada ću ti reći zašto sam te zamolio da ništa ne poduzimaš”.

”Kad si ti od njegovog komandira saznao njegovo ime odmah mi je bilo jasno tko je on i o čemu se radi. Momak koji urla svake noći i koji ne govori ljudskim jezikom je sin mog nekadašnjeg vozača”.

Šef osiguranja je znao da Tito nije završio.

“Ti si izdao naredbu da nitko od šesto vojnika uključenih u osiguranje ne može napustiti položaj. Znaš i sam da se nikada nisam miješao u takve odluke svojih potčinjenih. Dakle, da se ne radi o ovakvoj situaciji mladić bi te izvijestio da je njegov otac smrtno bolestan i ti bi ga, pretpostavljam, pustio kući”.

Šef osiguranja polako je otpio iz svoje čašice i nakrivio glavu: “Recite, što trebam učiniti?”

Drug Tito je ispravio nogu, ustao i odšetao do prozora.

“Mladića zato što je njegov otac godinama radio za mene znam od njegove najranije mladosti. Od svih ljudi koje sam sreo, a upoznao sam ih puno, nisam sreo stvorenje koje bolje poznaje i osjeća životinje. Moj pas poklon je njegovog oca za moj rođendan. Od prije sedamnaest godina”.

Tito se polako odmaknuo od prozora, okrenuo i malo izdignuo na petama.

Drug Tito znao je kad treba biti kratak i jezgrovit.

“Dakle, ovako. Od mandarina u kuhinji napravit ćeš danas popodne šesto paketa. Svaki vojnik dobiti će sutra navečer novogodišnji paket. Sutra ujutro doći ćeš do mene u petnaest do sedam i provjeriti imaju li guske koje prelijeću kuću žućkaste točkice ispod vrata. A nakon toga otići ćeš na sletište i dovesti liječnike do mene”.

Izraz bola pojavio se na Titovu licu. Uzeo je dalekozor s prozora i šepajući došao do naslonjača i sjeo.

“Nadalje, preksutra ujutro odlazimo odavde u pet ujutro i idemo izravno do aerodroma odakle ću otići u bolnicu. Osiguraj sve, a u šest ujutro naredi jedinicama da se vrate u svoje vojarne. Komandiru našeg urlikavca naredi da mu ponudi da, ako želi, može ovdje ostati uz mog psa. Ako se odluči, živjet će ovdje u mojoj kući”.

Šef osiguranja u ovih dvadeset godina naučio se procijeniti kada je razgovor završen. Ustao je, odjenuo svoj kaput i okrenuo se prema drugu Titu.

Tito mu je pružio svoj dalekozor. “Ovo je moj poklon tebi za Novu godinu. Ponesi ga kad budeš sutra ujutro dolazio do mene. Mene više vid ne služi kao nekad pa ćeš mi pomoći. Dobro ćeš promotriti umjesto mene imaju. Po žutim točkicama znati ću dolaze li guske s Bajkalskog jezera. A što se tiče osiguranja večeras se možeš konačno opustiti. Dolaze nam dva najslavnija liječnika svijeta. Nitko nas neće napasti. Sve svjetske velesile nadziru prostor oko nas”.

S dalekozorom u ruci šef osiguranja krenuo je prema vratima. Drug Tito mu je prišao i potapšao ga prijateljski.

“Ne znam za tebe, ali ju ću večeras slušati igru asocijacija”.

Slijedećeg jutra u osam sati predvođeni šefom osiguranja dvojica liječnika ušla su u Titovu sobu.

“Dobro jutro gospodine predsjedniče”, rekao je na hrvatskom s jakim američkim naglaskom prvi liječnik.

“Dobro jutro druže predsjedniče” rekao je na hrvatskom s jakim ruskim naglaskom drugi liječnik.














Autor
Nenad Burcar
Tel 098-9438805
E-mail nenadburcar@yahoo.com
Adresa
Jastrebarsko
Prodin dol 55

- 13:51 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 28.04.2006.

mjesta kao tragovi

Telkeppe, 03.05.2006.







Poštovani,


U prilogu Vam šaljemo kopiju pozivnog pisma, te planirani troškovnik koji uključuje cijene povratnih avionskih karata na relaciji Detroit-Baghdad za 1 osobu.






SPINA MENTALIS

Što je prošlost, gdje je tu tajna i kako dalje?

Na nadgrobnoj ploči iz «Hrama natpisa» u Palenqueu, središtu Maja, nalazi se crtež kojim su stručnjaci odgonetavajući tajne prošlosti i slijedeći tragove koje su diljem svijeta ostavili naši preci, dotakli pitanja stiliziranja motiva i znakova. Na fascinantnom uklesanom crtežu vidi se čovjek sjedinjen s nečim što suvremenom promatraču ponajviše naliči na neki vrlo složeni stroj namjenu kojeg ne možemo ni naslutiti; svakome tko samo pomisli da je crtež nastao u vremenu prije no što su se strojevi počeli graditi i koristiti smjesta otvara spekulativni prostor, prostor za maštanje.

Pustolovna misao uronjena u uvijek necjelovitu sliku o vremenima prije nas, naslonila se na nužnost da gledajući prema naprijed na neuobičajen način istražimo prošlost. Takav postupak uvijek dovodi do neriješenih pitanja

Jer, sjećanje i putokaz, znakovi onih koji su ostavljali tragove shvatljivi su kao poriv da se ostavi razumna slika onima iza sebe, da se ispriča priča koja će zaplijeniti zanimanje onoga koji je otkrije. Moguća značenja tragova koje nalazimo na našoj planeti ukazuju na nemoć predvidljive tehnike da nepobitno utvrdi radi li se, npr. o astronomskom atlasu ili prapovijesnom uzletištu na planinskoj ploči Nazce u Peruu ili je li Newgrange grobničko svetište ili pak astronomski opservatorij. Tu se vraćamo na problem neriješenih pitanja. Ostavljeni trag pobudio je našu znatiželju, natjerao nas je da se upitamo jesmo li otkrili spremnik znanja koja je netko pohranio za nas?

Zaštićen, ali neuočljiv trag nosi istu onakvu tajnu kakvu i uočljiv, ali nezaštićen. Upozoriti one koji će to jednoga dana otkriti na veličinu truda uloženog u ono što bi trebalo ukazivati na nešto značajno, upečatljivo oslikati želju da netko istraži prošlost, naslijedi neriješena pitanja i, eventualno, nastavi dalje nakana je ugrađena u ostavljanju spremnika tajni koje traju.

Keopsova piramida, baš kao i prije spomenuti «Hram natpisa» iz Palenquea primjeri su poriva da se ostavi nešto monumentalno. Nastali s namjerom da budu izvor ponosa suvremenika, jer se na prikladno veličanstven način ostavlja spremnik tajni, i izgrađeni na način da traju dok do nekoga ne stigne poruka koju spremnik sadržava i danas su podložni preispitivanju njihove prave namjene i mjesto posjeta brojnih znatiželjnih posjetitelja koji se mogu s okamenjenom tajnom susresti u živo.. Time se ostvaruje cilj koji su si postavili oni koji su se potrudili da ostave značajan trag, a taj je da u središtu našeg pomnijeg zanimanja na kraju svega ne bude ni priča, niti onaj koji ju priča već ono o čemu priča govori.

Kralj Ramzes IV poslao je u Vadi Hamat ekspediciju od 8362 osobe da tamo lomi golemo kamenje za izgradnju piramide. Među sudionicima tog velikog pohoda bilo je deset izučenih zanatlija i umjetnika koje danas nitko ne pamti. Tehnološko pitanje kako izrezati kamene kvadre ostaje i danas otvoreno pitanje i predstavlja jednu vrstu zagonetke. Trajanje je sasvim druga vrst zagonetke jer za tumačenje značenja tog monumentalnog zdanja koje traje već više tisućljeća ne možemo upitati njegove graditelje. Kakvo je onda značenje stvarnosti našega svijeta? Je li to zagonetka koju provjeravamo zagledani u prošlost, čitanjem tragova koji sami za sebe postavljaju pitanje jesu li već postojali neki drugi koji su uspješno došli do odgovora? I, jesmo li mi, iznova se okrenuvši rješavanju zagonetke, krećući se između tehničkog dijela zagonetke i vremena koje je odredilo trajanje zagonetke, propustili uočiti njeno pravo značenje?

Istraživanje svega istraživog podrazumijeva otkrivanje svega neotkrivenog. A istraživanje prošlosti oživljava ono već otkriveno i živoj stvarnosti daje novi smisao. Naša bezgranična mašta posegnuti će tada ponovo za najneobičnijim rješenjima i okrenuti nas prema budućnosti. Budućnost ne mora nužno biti jedinstvena za cijeli ljudski rod i uvijek nosi neku vrstu sjećanja na davno prošle događaje.

Pogled unatrag priča je o podrijetlu i izvornom značenju, a izazovnost ovakve zagonetke čak i kada nas do rješenja tajne vodi jasan i čitljiv znak jest da kada je, u svoje vrijeme, uspješno riješimo, neizvjesna budućnost zbog male, ali sada odredive vjerojatnosti iznova oslobađa nove nade i spekulacije. Ispisivanje nove knjige bajki stvara novi svijet predodžbi, počinje novo preispitivanje oblika ljudskog mišljenja.

Pogledamo li svoju djecu i oslušnemo li kako govore uvijek možemo doći do toga da je njihovo mišljenje, u odnosu na nas «odrasle», metaforično. Naše mišljenje provjeriti će uspoređujući ga s mišljenjima koja će sresti izvan sigurnosti okruženja u kojem odrastaju. Njihovo buduće mišljenje treća je zagonetka i najveća tajna za rješenje koje mi uporno ostavljamo tragove. Koliko možemo.

nenadburcar@yahoo.com


Kako nastaju nove neprovjerljive pripovijesti:


LJUBAV

Posvećeno M.L.

Okružen savjetnicima Meng Ghi se spremao svojoj kćeri Hagar Sarah ispričati priču za laku noć. Bosonoga djevojka udobno se smjestila na jastuke pored njegove stolice i na njegovu izboranu licu pojavio se blag smiješak. Njegova kćer izrasla je u pravu ljepoticu.

Meng Ghi se zagledao u dijelove oklopa božanske kornjače smještene u središtu prostorije. Odatle su njegovi savjetnici čitali zapise kojima su potkrepljivali svoje ideje o tome što bi car trebao poduzeti. Oko kornjače se pokrenulo prema mjestu gdje se stari vladar spremao započeti svoju priču.

«Koju priču želiš da ti večeras ispričam, mila?», upitao je unaprijed znajući djevojčin odgovor.

«Neku novu, oče», odgovorila je nestrpljivo i pogledala ga prijekorno. «Tebe smeta što želim saznati više o ljubavi. Kao da ne postoje takve priče. Priče koje mlade djevojke poput mene žele čuti. Ljubav nije tajna. Barem ne bi smjela biti!»

Kretnjom ruke stari car otpustio je svoje savjetnike okupljene oko božanske kornjače.

«Ljubav je, dijete moje, jedna od najvećih tajni», nasmijao se car kad su ostali sami. «Jedino je pitanje, kada ta tajna djeluje. A veličanstvenost tajne najčešće nas ispunja čudom, užasnutošću ili zabavljenošću».

«Shvatila sam oče. Sada bih trebala umiriti um i prepustiti se snazi nevidljivog».

«Ah, ne!», zakimao je glavom starac i nastavio hineći strogoću: «Nevidljivo je ono što ne poznajemo i što nas plaši. Kada si bila mala voljela si se šetati šumom i čavrljati s pticama i vjevericama i odmarati se na mahovinom prekrivenom kamenju. Kada si jednom ušla dublje u šumu, nebo se zamračilo. Prestrašila si se jer si izgubila smjer. Ono što nisi od visokog drveća mogla vidjeti u tom trenutku nije postojalo. Nisi znala kamo da kreneš i kako da se vratiš kući. Uostalom...», zastao je car i pokazao prema sredini prostorije. «Naša kraljevska kornjača je mudra i za nju vrijedi da s nama dijeli svoju tisućljetnu mudrost i znanje. A kada sam je ja jednom davno upitao je li zaljubljenost neka vrsta govorenja, znaš li što mi je odgovorila?»

«Ne, reci mi», uzbuđena glasa upitala je djevojka.

«Ljubazne riječi pune razumijevanja te suosjećajno slušanje mogu pružiti potporu i time čovjeku omogućiti i da primi potporu. Eto, to je odgovorila».

«Ništa ne razumijem», ljutito se oglasila djevojka i hitro otišla do kornjače. «Što bi to trebalo značiti?»

«Ha, ha!», nasmijao se car primijetivši da ga kornjača nijemo promatra. Boja njenog oklopa počela je poprimati zelenkaste tonove. «Sada se ja osjećam kao kornjača. A to još nisam. Barem nisam toliko mudar», zaključio je i nastavio nježnim glasom.

«To u mom slučaju znači da kad sam upoznao tvoju majku nisam mogao dočekati da je ponovno vidim i na kraju poželio da uz nju provedem cijeli svoj život. Na žalost ona sada više nije uz nas, ali je s nama».

Kornjača je zatvorila oči i uvukla glavu u otvor oklopa. Trepereći čudnim sjajem zelene boje pogasile su se nestajući s njena tijela. Izvirući iz kornjačina tijela rubovi ploča na njenu tijelu obojili su se crvenkastim tonovima. Djevojka je napravila korak naprijed i pogladila kornjaču. Iz kornjače je, meko se šireći se u svim smjerovima zasjalo crvenkasto svjetlo. Okrenula se i tiho prekidajući tišinu upitala oca: «Tata, mogu li nešto upitati božansku kornjaču?»

Car se, premještajući se u svojoj stolici, konačno tiho oglasio: «Naravno, kćeri moja».

Djevojka se popela na kornjaču i posve polegla uz njen oklop. Raširivši ruke i noge posve je obujmila prijanjajući svojim tijelom uz zakrivljenu pločastu površinu. Na mjestima dodira njena je koža počela poprimati svijetle skoro ružićaste tonove. Pužući, djevojka je napredovala crvenilom kornjačina pokrova sve do mjesta s kojeg je rukom mogla dotaknuti rub kornjačina oklopa. Kornjača je izvukla vrat iz oklopa.

«Koji je pravi ključ u svim našim nastojanjima?»

Iako izgovoreno tiho pitanje je zvečeći odjeknulo cijelom prostorijom. Nošeno svojom električnom snagom prodrlo je do najdaljih kutaka prostorije i vraćalo se umnoženo bijesom i brzinom kojom je izgovoreno ocrtavajući mogućnost postojanja, ali i nepostojanja odgovora.

Protivno svakom poznatom ritmu, pretočen u vibraciju snage, moći i sklada, odzvanjajući glas oblikovao se u riječ. Kornjačina glava zažarila se jarkom crvenom bojom.

«Ljubav!»

Fine spiralne strune crvenkastog svjetla uplelele su ovojnicu oko kornjačina lica zatitrale na čas, a onda se raspršile. Kao da podiže pomične zidove svojih rožnatih kapaka kornjača je zatvorila oči.

Djevojka se odvojila od tijela kornjače i ljutito krenula prema ocu. Napadno, caru su se zarumenili obrazi.

Car je podignuo ruku. «Ljubavi, zasladila si mi život!», rekao je vedro, a onda položio ruku na srce i pogledao je nasmiješen. Djevojka je pohitala do starca i zagrlila ga. «Imaš pravo. Bijes rađa bijes», rekla je i podigla pogled do njegova lica. «Kako si znao da sam se zaljubila?», upitala je nježno.

Car je uzdahnuo i nježno pogladio njenu kosu. «Kazala mi je to tvoja majka. Ne bih to sam nikada pogodio makar te dobro poznajem. Kada sam vidio onoliki bijes u tvojim očima shvatio sam. I meni silno nedostaje».

Zagrljeni u potpunoj tišini, obasjani crvenim svjetlom, skladno su disali.

«Nego», pokrenuo se car i stavivši prst ispod njene brade pričekao da ona podigne glavu. Uzdahnuo je i zaključio: «Mislim da je došlo vrijeme da ti ispričaš jednu ljubavnu priču za spavanje». Djevojčine usne su se razvukle u osmijeh i ona se spustila na jastuke.

Božanska kornjača se pokrenula. Okrenula se na mjestu i polako krenula prema izlazu. Car je osluškivao šuštavi zvuk koji je ostavljala za sobom, a onda pogledao svoju kćer.

Hagar Sarah je odlučno ustala i ispružila ruku: «Vrati se, molim te».

Zvuci struganja su utihnuli. Božanska kornjača izvila je vrat i okrenula glavu.

«Nikada nisam mislila da će čak dvije kornjače slušati kako sam upoznala svog dragog».

Kornjača je trepnula je nekoliko puta, a onda se brzo vratila na svoje mjesto i primirila. Car Meng Ghi zagledao se u njene žute oči. Njihov sjaj učinio mu se nekako poznat.

Djevojka se namjestila u sjedeći položaj, a onda počela brzo pričati.

«Dakle, sve se dogodilo jučer. Prolazila sam kroz park i ugledala...»










ana za prošlogodišnji Eurokaz.

Za potrebe gostovanja transeuropa festival osigurat će honorare za izvedbu, te dnevnice i smještaj za 7 autora u projektu, kao i putne troškove Berli - Hildesheim, no potrebno je pokriti putne troškove relacije Zagreb-Berlin

- 14:21 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ur

Mjesto u Iraku. Prvi i pocetni trag. Nasa prica ovdje pocinje. Vise podataka nadji na netu.
ZLATNI REZ




“Ne brinite. Meni je zaista najlakše slikati bos. I, vjerujte mi, nikada se nisam prehladio zato što sam bio bosonog”, rekao sam i skočio sa skele.

Čovjek me odmjerio, nasmiješio se, a onda se odmaknuo i zagledao u slikariju na zidu.

Odložio sa kist, obrisao ruke o krpu i krenuo prema izlazi iz crkve.

Tik uz crkvu nalazilo se maleno groblje.

Podigao sam pogled sa zelene trave koja je, uredno pošišana oivičavala kameni nogostup i zagledao se u nebo. Zadržao sam se na oblačku ovješenom tik iznad planine u daljini. Ugodna toplina dana prodirala je iz glatkog kamena, kroz moja stopala.

“Doviđenja”, rekao je čovjek iza mojih leđa, još jednom se, zadovoljan, zagledao kroz otvorena vrata crkve u slikariju na zidu, a onda se polako otputio kamenim nogostupom. Ugodna škripa njegovih sjajno ulaštenih smeđih cipela opisala je tišinu, koja kao da je doletjela iz smjera visokih jablana ispod kojih je parkirao svoj crveni “Renault 4”.

Okrenuo sam se i zagledao u zlatnu kuglu sunca koja se ugurala između bijelila oblačka i plavog hrbata planine u daljini. Iza mojih leđa čula se škripa željeznih vrata. Ostao sam sam.

Prešao sam par koraka i osjetio vlažnost tla skrivenog gustim oštrim sagom vlati trave. Duboko sam udahnuo, a onda sam pustio da mi se cijeli grudni koš, skupa s uzdisajem naglo spusti.

Zagledan u daljinu, ponovio sam to nekoliko puta. Zamijetio sam laganu napetost u trbuhu. Osjećaj ugodnog pritiska u ramenima kao da me pokrenuo i u par koraka našao sam se uz ogradu groblja. Užareno sunce u daljini pomaklo se na zaslonu neba i progorivši do tada jasan rub planine zatamnilo prizor u daljini.

Pomaknuo sam se, položio ruke na ogradu i duboko udahnuo nekoliko puta i pustio, unatoč zlatnom titranju u mojim očima, da mi pogled ostane na goručem prizoru povrh sada još tamnije planine u tijelu koje je, uranjajući sve dublje, gubeći dijelove svog kruga, nestajalo sunce.

Okrenuo sam se prema crkvi, i pričekavši da mi se oči priviknu na neosvijetljenu nutrinu crkve, zagledao prema oltaru u podnožju kojeg sam ostavio bočicu zlatne boje. Skupa s mojim pomakom, ukručena tkanina košulje išarana bojama pomakla se preko mojih leđa. Ljetni dan bližio se svom kraju. Obasjan kasnim popodnevnim suncem križ na vrhu crkvenog tornja zlatio se ispred zelenila jablanova u pozadini.

Spustio sam pogled do mrlja na rukama. Prešao sam jagodicom prsta preko glatkog sloja žute boje uljepljenog između dlačica nadlanice, a onda uhvatio za tvrdi pokrov boje i povukao. Palucava nježna bol prostrujala je mojom rukom. Osjetio sam laganu vrtoglavicu, a onda ponovo položio dlanove na kamenu ogradu groblja. Sklopio sam oči, oslećajući ugodnu težinu vjeđa.

Prošlo je više od mjesec dana od kada sam, slikajući rano popodnevno sunce,uhvaćeno između užadi ukrašene kvačicama za rublje, u prijateljevoj kući ostao bez boje. Prijatelj se trebao vratiti za par dana pa mi se učinilo zgodno da ga razveselim slikom njegova dvorišta. Mislio sam da me kod njega nitko neće naći i da ću biti neopažen i sam.

Prišla mi je s leđa, i vidjevši da sam ostao bez žute boje, iz džepa izvadila bočicu zlatne boje.

“Mislim da će poslužiti”, rekla je tada i blago dotakla moju ruku.

Otvorio sam oči i zagledao se u daljinu gdje se kočila tamnoplava planina. Na nebu iznad planine pojavio se oblačak. Brzo sam odmjerio maleni odsječak vidljivog ostatka sunca uzjahanog na zmijoliko tijelo podloge prizora u daljini.Pomaknuo sam pogled do zlatom obojenog oblačka u daljini, uživajući u promjeni. Ispunjen svjetlošću kojom ga je sunce dohvatilo svojim sada nevidljivim, skrivenim dijelom, oblačak se smjestio u najprirodnijem dijelu prozora poput nekog punačkog dječarca, sretnog i zadovoljnog mjestom na kojem se nalazi, spokojan i beskrajno miran u ovom trenutku, prosvijetljen toplim kracima zalazečeg sunca.

S mojim novim pomakom tkanina košulje blago je kliznula preko mojih leđa, i uhvativši za krti komad boje na nadlanici, sjetivši se malopređašnjeg osjećaja, kao vođen nekom nepoznatom zabranom, odustao sam od poriva da je otkinem.

Bez okretanja u cijelosti sam osjetio crkvu iza mojih leđa, osjećajući sav njen obujam, sav njen prostor. Mozgom mi je prostrujala posve neočekivana spoznaja. Spustio sam pogled do mrlja na svojoj ruci i dosjetio se. Ova crkva na svom tornju nije imala sata. Nijedna ptica nije se oglasila. Nijedna lastavica nije proletjela. Nitko nije dolazio prašnjavim putem.

Mišići na mojim rukama su se zategli, sprečavajući da padnem na ogradu. Bedreni mišići su im se pridružili održavajuči moje tijelo uspravnim i dok sam ispunjavajući pluća zrakom, puštao da mi se usta širom otvore, primijetio sam naglo gibanje oblačka obasjanog sada već sasvim skrivenim suncem. Kao otpušten s nevidljivih uzica, oblačak se pokrenuo, nastavljajuči svoj put novoobojenim nebom, klizeći u visinama, obogaćen novim oblim plavičastim trbuščićima, prošaran novim svjetlom koje je dopiralo iza planine.

Osjećaj napetosti u mom trbuhu zamijenio je nov, nježni topli pritisak, malčice više, posve blizu mog srca. Osjetio sam divlje ječanje bila i čitavim mojim razumom rasprostrla se samo jedna riječ. Toplim, teškim, zlatnim slovima mojim se umom ispisivala jedna riječ: ZAJEDNO.

Nepogrešiv osječaj točne visine crkve iza mojih leđa pritiskao je moj zatiljak . Toplo ljetno predvečerje tiho je i neprimjetno slijedilo svoj put.

Trepnuo sam nekoliko puta, a onda nastavio pratiti neočekivan slijed u kretanju oblačka u daljini i titranja i ostalih mišića u mome tijelu. Sasvim sporo moja su se pluća širila. Osjetio sam kako se moj treptaj zaustavio na pola puta, kako je sve stalo. Još uvijek otvorenih usta, nepomična grudnog koša, na rubu krika, znao sam da se nikakav zvuk neće dogoditi. Ponovo sam zatvorio oči.

“Zašto si se zaljubio u mene?”, odjeknulo je njeno pitanje u mojim mislima.

Prekrio sam dlanom njenu ruku koja me dotakla i zagledao se u njene oči. Iz mog sjećanja jasno je izronio lik mog prijatelja, čovjeka kojeg sam poznavao koliko i sebe.

“Lijep čovjek ima želja”, rekao je.

“Ja sam muškarac”, odgovorio sam, a ona je izvukla svoju ruku ispod moje.

“Ali zašto u mene?”, upitala me.

Zagledan u nju, nisam odgovorio. U trbuhu sam osjetio napetost.


Nekoliko dana kasnije, prijatelj se vratio u svoju kuću i ona se ponovo pojavila. Brzo je pregledala slike i rekla:

“Vodim te kod sebe!”

Bez riječi, slijedio sam je. Kad smo stigli, zadovoljno me odmjerila.

“Možeš slikati bos”, rekla mi je i nasmijala se.

Slijedeće jutro pozvala me u voćnjak i stavila boje ispred mene.

“Imaš sedam dana”, dometnula je, provirila još na tren između zelenih grana, a onda nestala iza stabla marelice.

Počeo sam skidati cipele i okrenuo se da vidim na čemu ću slikati.

“Bit ću uz tebe i čuvat ću te”, čulo se iz dubine vrta , iza mojih leđa.

Lagani lahor dostrujao je iz smjera jablanova, dotaknuo moje obraze i nastavio prema grublju. Otvorio sam oči. U daljini, tanani oblačak nastavljao je svoj put i, osvijetljen novim svjetlom, izdigao se u tamnije nebo povrh planine. Trepnuo sam još nekoliko puta i shvatio da je počeo rasti. Pokušao sam se pomaknuti.

Nepomičan, zategnut, svaki mišić mog tijela, nepokolebljivo miran, stajao je na svom mjestu. Sve veći i tamniji , oblak se pomaknuo do drugog dijela planine, sada već dalkeko od nestalog sunca.

Pustio sam da mi grudni koš padne. Sasvim polako, ispustio sam sav zrak iz pluća. Miran, odložio sam svoj udisaj i promotrio oblačak na nebu. Sada već razbarušenih rubova, mirno je nastavljao svoj rast.

Nešto u krošnjama jablanova se pokrenulo. Zagledan u nebo u daljini, miran, čekao sam. Vrlo skoro, na obrazima sam osjetio nježan dašak večernjeg povjetarca.

Ona se pojavila trećeg dana i hitro pregledala slike.

“Ne znam ništa o tebi”, rekla je tada.

“Imam sina”, rekao sam i zagledao se unjeno lice. Ona me je šutke promatrala.

“Malen je i još raste”, rekao sam tiho.

“Vi niste zajedno”, upitala je.

Ispružio sam ruku i dotaknuo njeno rame. Upravila je pogled prema meni, ispitivačkim pogledom prešla preko mog lica i, odsutna glasa, upitala:

“Smijemo li mi to uraditi?”

Trava njenog voćnjaka rujila je šljivama, kruškama i marelicama.

Iznad puta u daljini podigao se oblačić prašine. Još malo i više neću biti sam u crkvi. Hitro sam se zagledao u dalčjinu.

Na sve tamnijoj večernjoj podlozi neba, oblak, sve veći, hitro je mijenjao oblike. U sve bržim, vidljivim pomacima, kao da je kidao svoju nutrinu, iznoseći je do ruba, paučinasto pletući svoj novi raskuštraniji oblik, mahnitao je na tamnoplavom nebu. Začula se škripa željeznih vrata i ja sam se okrenuo. Kamenim nogostupom, dugačka koraka, moj se prijatelj približavao ulazu u crkvu.

Pojavila se iz dubine vočnjaka i , naslonjena na stablo nijemo me promatrala. “Danas je sedmi posljednji dan”, rekla je konačno i oborila pogled. “Sada moraš otići”, dodala je tiho.

Moj oblak na nebu, iznenada se podigao u vis i onda, napuhan i gotovo okrugao, stao.

“Takav je dogovor”, rekao sam suho i ustao.
Ona me pogledala i upitala nježno:

“Nadam se da se nisi uvrijedio?”

Topli dašak ponosa i sreće zažario je moje lice. Ustao sam i na izlasku dodao, primjećujući tanani prkos u vlastitom glasu:

“Tebe i mog sina volim najviše na svijetu.

Ispod bose noge osjetio sam meku, trulu marelicu. Podigao sam prezrelu voćku i stisnuo je lako u ruci. Spustio sam ruku i pustio da vlažni plod sklizne niz moj dlan. Pogledao sam je i posegnuo za cipelama.

“Volio bih s tobom imati dijete”, rekao sam tiho.

Pogledala me je zamišljeno. Čulo se kucanje sata. Usred grudnog koša, meki topli dlan obavijao je cijelo moje srce.

“Zašto ne upališ svjetlo?”, trgnuo me glas mog prijatelja. Došao je do ulaza u crkvu i veselo mi mahnuo. Pogledao sam prema gore i pogledom obuhvatio cijelo crkveno zdanje,, skladno utopljeno u zeleni okoliš. Križ crkve sijao je sada plavičastim sjajem.

Moje su se misli silovito uskomešale. Gotovo nervozno, još jednom sam pogledom preletio preko crkve, a onda stao. Shvatio sam. Na meni vidljivom dijelu crkve, osim sata nije se moglo uočiti ni zvono u zvoniku.

Srce mi je počelo kucati nečujno i silovito. Hitro sam se okrenuo i ponovo uperio pogled prema nebu. Tamo u daljini, na plavičastim pramenovima večeri, uz moj oblak narastao, i svojim novim raščupanim oblikom urastao u večernje nebo, nestašno smješten, veselo skakućući, pojavio se novi mali oblačić. Rumen, rumen, u večernjem nebu. Iza mojih leđa, zvonko je odjelo zvono crkve.

Krta, tvrda trava, ugodno je zarezala moje koljeno. Kleknuo sam i prekrižio se. Pročistio sam grlo i shvatio da mi se vratio glas.

“Hvalati bože”, rekao sam tiho.

Na nebu, dva oblačka, kao da su se načas umirila, a onda raspojasano nastavila svoj nebeski ples.

Okrenuo sam se i polako krenuo prema sada iznutre osvijetljenoj crkvi. Zelenilo trave obasjane svjetlom potcrtava je večernju tminu. Ušao sam u crkvu.

Moj prijatelj stajao je ispred slikarije i pomno je promatrao. Začuvši moje korake, okrenuo se i, nasmijao.

“Čovječe, da ja nisam došao i upalio svjetlo ti bi ovdje ostao u mraku”.


Stao sam pored njega i obojica smo upravili poglede prema slikariji.
Konačno je prekinuo šutnju, okrenuo se prema meni i rekao zadovoljna glasa:

“Zadovoljan sam. Kad si mi neki dan pokazao svoje nove slike bilo mi je odmah jasno da neću pogriješiti ako te pozovem da mi pomogneš da završim ovu svoju sliku. Ništa nisi pokvario, a pomogao si mi da je završim na vrijeme.”

Kako nisam ništa odgovorio, veselo je prekinuo šutnju:

“A ni ti se nisi prehladio, slikajući bos”.

Izvana se začuo šušanj, nalik lepetu krila ptice. Kroz otvorena vrata crkve, iz smjera nedalekog groblja, zasjala je crvenkasta svjetlost.

Prijatelj se zabrinuto zagledao u tminu napolju, a onda skrenuo pogled u mom smjeru i prsnuo u smijeh.

“Čovječe, znaš li ti kako je meni bilo ovih par mjeseci? Zamisli kako je to slikati noću sam, s grobljem na par metara od crkve. Da ti nisi ovdje i sad bih se uplašio. Ali hvala bogu, posao je uspješno obavljen. Usput, jesi li vidio župnika?”

“Da bio je ovdje u predvečerje, čini mi se da je otišao zadovoljan”.

“To je dobro”, rekao je prijatelj i dohvatio torbu. Pažljivo je u torbu počeo slagati svoje boje složene na oltaru. Dovršivši posao okrenuo se prema meni i dodao:

“Zamisli što mi se jučer dogodilo. Bio sam ovdje navečer i odjednom, začuo sam nekakav glas. Nasmrt sam se uplašio”.

Promotrio me procjenjujući kakav su utisak na mene ostavile njegove riječi.

Prišao sam oltaru i upitao ga:

“Što si čuo?”

Oborio je pogled i tiho dodao:

“Slušaj, ja zaista ne znam umišljam li to ja i jesam li išta uopće čuo, a bogami ne znam ni, ukoliko je to bila poruka, za koga je, ali u svakom slučaju, ono što sam ja jučer posve razgovjetno u ovoj crkvi čuo bilo je – USKORO.

Podigao je pogled i upitno me promatrajući, čekao da nešto kažem. Pogledao sam prema podnožju oltara gdje su bile moje cipele i bočica zlatne boje.

Spremio sam se da mu odgovorim i svrnuo pogled kroz otvorena vrata crkve. Još dva crvena svjetla sijala su u tmini groblja.

Napolju , bučno najavljen, počeo je puhati vjetar.

Njeno lice, brzinom vihora, ispunilo je moj um. Hitro, hitro, njen lik zavukao se u svaki djelić mog srca. Njen pogled ušuljao se u svaki kutak moje lubanje, mahnito pretražujući. Jedna stara slika iz djetinjstva pojavila se na časak i razdvojila na dva dijela. "Budi miran, budi miran” govorio je njen glas, uvijajući se uz stijenke moga uma. Blago, njene oči nastavljale su svoje putovanje mojim razumom, šuškavo oblikujući moje misli, razbacujući ih nehajno kroz vrijeme.”Moja slika je i tvoja slika”, zakucao je njen glas kroz vrijeme. “Moraš biti miran”, lelujalo je u mojoj glavi. “Pokušaj stvoriti sliku”, govorila mi je. “Kakvu sliku”, pitao sam. “Bilo kakvu sliku”.

Napregnuo sam se,

“Vatra i srce”, ohrabrivao me je njen glas.

“Kako da spojim dijelove slike?” obratio sam joj se.”

“Volja je vrijeme”, pomagala mi je.

Odjednom, moje su misli postale spokojne. Nevjerojatno lako. Pojavile su se slike. Fotografija iz njezina albuma spojila se i postala ženskom. Djeca su veselo istrčala na igralište. Sat je ugodno kucao, zvono je nježno odjekivalo. Znao sam da se isplatilo čekati.

Napolju, vjetar je stao. Svrnuo sam pogled prema groblju. Dva crvena svjetla i dalje su nježno probijala mrklinu noći. Okrenuo sam se prema njemu.

Osjetio sam silnu, neizmjernu ljubav prema svom prijatelju. Počeo sam se smijati. Zvuk smijeha vraćao se od zidova crkve do mojih ušiju.

On me je upitno gledao, čekajući da nešto kažem.

Još uvijek se smijući , teškom, zadovoljnom kretnjom, posegnuo sam za svojom bočicom sa zlatnom bojom. U bočici, boje je bilo više od pola.

“Ne brini. Reći ću ti sutra”, rekao sam mu.

- 14:12 -

Komentari (2) - Isprintaj - #